Porez na ugljik – nužna politika koju nitko ne želi

Mnoge su priče o razrješenju klimatske krize nepopularne na svoj način. Ali ona o smanjenju i dekarbonizaciji potrošnje nepopularnija je od drugih. Potrošnja je pokazatelj standarda, znak ili barem privid blagostanja. Na kolektivnom nivou je vidimo kroz stopu BDP-a, čijim će nam rastom vlade mahati pred nosom ubjeđujući nas da je sve u redu i da pod njihovom upravom plovimo mirnim i prosperitetnim vodama.

Individualno, kupovina i percepcija priuštivosti materijalnih dobara pruža nam ne samo osjećaj bazične egzistencijalne sigurnosti, nego i više od toga. Kupovina se prodaje pod reklamom uzvišene slobode izbora i samoizražavanja. Da bi stvari bile kudikamo kompliciranije, premašivanje potrošnje radi zadovoljavanja bazičnih potreba služi i izražavanju statusa. A status je “upaljač” sinapsi u mozgovima i onoga koji stječe ovozemaljsko bogatstvo i okoline koja ga promatra.

Kupovina služi i kao utjeha, odnosno kod dijela populacije prepoznata je kao potrošačka ili maloprodajna terapija i zapravo ne predstavlja liječenje, već popunjavanje emocionalnih rupa artiklima. Shopping nekim ljudima pruža zadovoljstvo toliko adiktivno da prerasta u poremećaj kompulzivnog kupovanja ili oniomaniju. Ta ovisnost je pak toliko društveno prihvatljiva da rijetki uopće vide razloga da od nje odustanu i potraže pomoć, čak i kada su u krvavo crvenom minusu.

Navučeni

Čin kupovine, piše psihijatrica Maja Vincek, donosi kratkotrajno olakšanje; dio mozga koji upravlja lijepim osjećajima tijekom kupovine je preaktivan. Na neurotransmitorskoj razini u podlozi je deficit serotonina, no zapravo se radi o međudjelovanju biologijskih, psiholoških i socijalnih faktora. Poremećaj je prepoznat i opisan prije točno stotinu godina, 1924. godine, a do današnjih dana hiperproizvodnje ovisnost se dobrano razmahala.

U SAD-u, na primjer, o kupovini je ovisno 5 – 10% ljudi, uglavnom žena. Ovaj postotak usporediv je s udjelom osoba koje imaju problem s alkoholom, što ne znači da i ostatak populacije ne voli popiti s vremena na vrijeme, i u tome pretjerati.

A kako i neće? Živimo u doba kineskog dućana u mobitelu, Temua, gdje vas osim “igle i lokomotive” čekaju sprave čiju je svrhu na temelju fotografija autorica ovoga članka uspjela pogoditi u samo pet od 17 primjera. To je zemlja čudesa gdje se za par eura možete se obući, za par desetaka riješiti sve poklone za svu djecu koju poznajete i rodbinu također, a za par stotina opremiti stan i vrt. Jedna je od najbrže rastućih aplikacija u povijesti i mami svoje (siromašne) kupce sloganom: “Kupuj kao milijarder!”

U jurišu na vrh trgovina aplikacijama dali su milijarde na marketing, koristili svaku postojeću psihološku operaciju i trgovački trik, čak i stvorili milijarde dolara gubitka. Sa samo deset i kusur tisuća zaposlenih, kineski Temu je na putu da postane ozbiljna konkurencija (kvalitetnijem, ali skupljem) američkom Amazonu s milijun i šesto tisuća radnika, a kunu se da ne koriste dječji ni robovski rad.

Smeće u atmosferi

Zato nikoga ne začuđuje što i radost kupovine kvari dežurni partibrejker slobodarskog kapitalističkog svijeta – Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), jednako adresirajući i proizvođače (Istoka) i potrošače (Zapada). U tome im pomažu i nacionalni jataci, poput hrvatskih Znanstvenika za klimu. Ova je neformalna grupa znanstvenika hrvatskim strankama predložila pripremu uvođenja “ekološkog doprinosa u svim granama gospodarstva, koji se temelji na analizi okolišnog utjecaja specifičnog proizvoda, robe ili usluge”.

Pokušavajući nam ilustrirati namjeru Znanstvenika za klimu, Nikola Biliškov ispričao nam je kako je u jeftinom dućanu u Puli vidio šišarke alepskog bora koji raste na Mediteranu, a na kojemu piše: Made in China.

“Netko je pobrao šišarke, poslao ih u Kinu, gdje su ih vjerojatno uvezivala u lančiće neka dječica i onda su ih zapakovali i poslali brodovima da bi ih mi ovdje u Puli, na Mediteranu, mogli kupiti”, kaže Biliškov, dodajući da je to besmisleno pored toga što je neodrživo.

Dakle, kada se govori o potrošnji, pored osobnog bankrota i zakrčene životne sredine, ona generira i goleme količine smeća, kako u oceanima, legalnim i ilegalnim odlagalištima, tako i u atmosferi. Prema nekim procjenama [1, 2], manufakture današnjice osim industrijskih otrova u zrak emitiraju i oko petine stakleničkih plinova na svijetu i troše gotovo polovicu električne energije.

Do 2020. više od 20% globalnih emisija stakleničkih plinova bilo je pokriveno porezima na ugljik ili sustavima trgovanja emisijama. No pokrivenost emisija i cijene ugljika, prema ocjeni IPCC-ja (str. 46), nisu bili dovoljni za značajnije smanjenje emisija. Isto tako, “izravni” klimatski zakoni doneseni su u 56 zemalja pokrivajući 53% globalnih emisija, no one su nastavile rasti.

Čitav lanac

Zato IPCC predlaže (str. 239) prelazak sa računanja emisija temeljem mjesta proizvodnje (PBE, production based emissions) i sagledavanja cijelog potrošačkog lanca (CBE, consumption based emissions).

Različiti proizvodi, naime, stvaraju emisije u različitim trenucima – od pridobivanja sirovina, direktne proizvodnje preko transporta do mušterija, pa onda i nakon kupovine, čak i korištenja, odnosno prilikom odlaganja otpada.

Prema analizi 866 proizvoda objavljenoj u časopisu Nature, prosječno se 45% ukupnih emisija ugljika ispušta kod pridobivanja sirovina, zatim 23% tijekom izravnih operacija tvrtke, a 32% “nizvodno”. No naglasak je na prosjek, jer se proizvodi dramatično mogu razlikovati po fazama. Po sektorima to izgleda otprilike ovako:

No, kako je proizvodnja biznis, a biznisu je prirođena mana da zažmiri na štetnost vlastitih proizvoda, pogotovo ako ona znači dodatnu porezni rashod ili ulaganje, egzaktno utvrđivanje emisije stakleničkih plinova za svaki proizvod na planeti nije jednostavan zadatak, baš kao ni naplata za okolišnu štetu.

Otpor proizvođača je neminovan, a netransparentnost je samo dio problema utvrđivanja klimatskog troška proizvodnje te njegove naplate zagađivačima kroz čitav životni ciklus neživih stvari, od sirovine do odlagališta. Riječima samog IPCC-ja, to je izazovno, ali je moguće (str. 29).

Jest komplicirano, ali ne toliko

“I trenutno formiranje cijena je vrlo složeno i ovisi o nizu špekulacija”, kaže nam Jelena Puđak iz Znanstvenika za klimu, prema kojoj određivanje klimatskog troška za pojedine proizvode možda nije jednostavno, ali ni pretjerano komplicirano. Preporučuje vođenje IPCC-jevim naputcima.

Panel ističe da smanjenje industrijskih emisija podrazumijeva koordinirano djelovanje u cijelom vrijednosnom lancu – pa i upravljanje potražnjom, energetsku i materijalnu učinkovitost, kružne tokove materijala, kao i tehnologije koje će omogućiti smanjenje emisija u proizvodnim procesima. Novi proizvodni procesi trebali bi koristiti električnu energiju s niskim i nultim emisijama stakleničkih plinova.

Politike država trebaju uzimati u obzir i emisije temeljene na potrošnji i one temeljene na proizvodnji, što, među ostalim, uključuje dopunske nacionalne razine računovodstva emisija, postavljanje ciljeva ili donošenje proračuna u skladu s tim. Prema podacima iz tabele na 239. stranici izvješća, to računovodstvo mora uzimati u obzir tko je odgovoran za ublažavanje emisija, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, te mora obuhvaćati i emisije nastale trgovinom i distribucijom. Trgovinske politike moraju se baviti emisijama ugrađenim u trgovinu i međunarodne lance opskrbe, i to putem prilagodbe poreza na granici, uračunavanjem kompenzacijskih postupaka za ublažavanje emisije (poznatiji kao carbon offset) i slično.

Takvo računovodstvo mora sprječavati tzv. carbon leakage, odnosno situaciju u kojoj klimatski odgovornije zemlje plaćaju eksternalije, a one koje nemaju klimatske zakone budu u povoljnijem trgovinskom položaju.

Međutim, IPCC smatra da globalne i nacionalne porezne politike pritom moraju uzimati u obzir i ukupne povijesne emisije (HCE, historical cumulative emissions), jer je čitav razvijeni svijet ekonomski i tehnološki napredovao prije ere osvještavanja klimatskih promjena i donošenja politika. Kada bismo uzimali u obzir isključivo aktualne emisije, kada su te zemlje deindustrijalizirane, to ne bi polučilo pravednu raspodjelu tereta.

Razdvajanje BDP-a od rasta emisija

Važan korak u dekarbonizaciji industrije je i takozvani decoupling, ističe Puđak, kao i sam IPCC. Radi se o razdvajanju rasta BDP-a od rasta emisija. Nekim je zemljama, i to uglavnom deindustrijaliziranim zapadnim zemljama, to uspjelo.

“Decoupling nije postignut samo preusmjeravanjem proizvodnje s visokim udjelom ugljika van država, već i poboljšanjem u učinkovitosti proizvodnje i energetskim miksom, što je dovelo do smanjenja emisija… Glavni pokretač decouplinga bilo je smanjenje ugljične intenzivnosti (tj. promjena u energetskoj mješavini i energetskoj učinkovitosti) kako iz domaće proizvodnje tako i uvoza”, navodi IPCC.

Zemlje Europske unije smanjile su emisije temeljene na potrošnji za 8% između 1995. i 2016. godine i to uglavnom kroz korištenje učinkovitije tehnologije. Literatura također pokazuje da promjene u strukturi gospodarstva s prelaskom na tercijarne sektore proizvodnje mogu doprinijeti takvom odvajanju.

“Trebamo dosta dubinske promjene, i u načinu na koji proizvodimo, i kako distribuiramo, radimo, a i potrošnja i proizvodnja se moraju drastično smanjiti”, poručuje Puđak.

Žuti prsluci

No, vratimo se na činjenicu da je ekološki doprinos drugo ime za carbon tax, izraz koji pali neurotransmitere, pozivajući ne samo na uzbunu, već i – pobunu.

Naplata klimatskih politika masama u brojnim zapadnim zemljama – govorimo li o Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj ili Kanadi – izazivale su do sada i masovne demonstracije. IPCC-ju nisu promakli žuti prsluci na ulicama, odnosno francuski debakl s pokušajem oporezivanja goriva 2018. Inicijativa vlade pretvorila se u proteste milijuna ljudi, koji se ni dan danas ne smatraju završenim. Žuti se prsluci izrijekom spominju dvaput u izvješću, i to bez  kritike na račun demonstranata:

“Čuveni pokret ‘žutih prsluka’ u Francuskoj pokrenut je višim troškovima goriva kao rezultat povećanja poreza na CO2 (Lianos 2019; Driscoll 2021), iako je imao šire aspekte nejednakosti prihoda i drugih društvenih pitanja.” (str. 165)

Na 186. stranici, gdje razmatraju dizajn politika i nove principe organiziranja vlasti, IPCC žute prsluke spominje kao koaliciju protiv klimatskih politika, kako bi naglasili važnost pravedne tranzicije. Ona bi uključivala i “široke ekonomske dobrobiti, kroz ‘zelene poslove’ i politike redistribucije“.

Dodatno, literatura koju IPCC koristi strogo inzistira na tome da se “žute prsluke” ne omalovažava, ne proziva zbog ekstremizma i nazadnjaštva. Sociolog Daniel Driscoll tako u svom članku “Populizam i pravednost poreza na ugljik” kao nalaze 31 dubinskog razgovora s predstavnicima pokreta izlistava sljedeće nalaze:

1) Žuti prsluci su zabrinuti zbog globalnih klimatskih promjena i smatraju da je portretiranje njihovog pokreta u medijima kao antiklimatskog ukorijenjeno u vladinoj strategiji da podijeli i diskreditira pokret;
2) smatraju da je vladin porezna politika u borbi protiv klimatskih promjena korumpirana i nepravedna;
3) tvrde da je porez na ugljik dodatno nepravedan jer se nameće prekarijatu, koji je u porastu tijekom nekoliko desetljeća;
4) žele se boriti protiv klimatskih promjena pod vlastitim uvjetima i zalažu se za izravnije oblike demokracije kako bi se uravnotežilo donošenje odluka.

Što je s potrošačima?

IPCC zagovara podizanje svijesti i povećanje razumijevanja učinaka stakleničkih plinova potrošnje, kao i raspravljanje o klimatskim utjecajima životnih stilova i nejednakostima u potrošnji i povezanim emisijama. Predlaže i poticaje za promjenu uzoraka potrošnje ili smanjenje potrošnje putem poreznih politika. Također, predlaže i uključivanje ugrađenih emisija u standarde performansi proizvoda i njihovo označavanje.

U svakom slučaju, potrebno je promijeniti i razmišljanje, kako bi se ostvarila konkretnija i dublja promjena, od načina na koji proizvodimo i distribuiramo kako radimo, do postizanja svijesti da se potrošnja i proizvodnja moraju drastično smanjiti.

Cilj ekoloških doprinosa ili poreza na ugljik je uključivanje eksternalija u cijenu proizvoda i usluga, navodi Jelena Puđak. Cilj je i spriječiti da se po logici tržišta odgovorno kupovanje pretvori u zeleni lifestyle dostupan tek srednjoj i višoj klasi, što u mnogome imamo i danas. Rad mora biti plaćen pravedno, a ne da su u proizvodnju uključena djeca ili robovi, kao i naplata transporta. No, kao što ističe i IPCC, da bi porez imao smisla, novac dobiven penaliziranjem pretjeranog stvaranja smeća i loših praksi poput nepopravljivosti proizvoda, mora se vratiti u zajednicu i biti namijenjen tranziciji po principu pravednosti.

“Taj novac treba distribuirati kroz fond za energetsku obnovu, čistu energetiku koja donosi uštede”, navodi Puđak za primjer. Koliko je ta redistribucija transparentna i koliko koristi donosi zajednici, toliko će i sam porez biti prihvatljiviji. “Benefit potrošača je i da prestane biti isključivo to i da im se ne natura roba koja je nekvalitetna”, navodi Puđak.

Njoj je posve razumljivo da ljudi ne žele nove poreze, jer nemaju novca. U sveopćoj krizi povjerenja, kao i konstelaciji psiho-ekonomsko-socijalnih i geopolitičkih odnosa današnjeg kapitalizma, uspješno apeliranje na same potrošače uspjelo bi eventualno nekim vanzemaljcima ili putnicima kroz vrijeme. Nama to govore znanstvenici, kojima se nažalost nerado vjeruje, jer znanost je mnogima komplicirana i dosadna. No, kada bi tranzicija bila poštena, a potrošnja novca dobivenog oporezivanjem transparentno, što zagovaraju i Znanstvenici za klimu i IPCC, ni taj izazov ne mora nužno biti problematičan.